O etnogenezi Bošnjana - Bošnjaka

Budućnost za Bosance sve tri vjere će nastupiti kada saznamo istinu o prošlosti. Dok god budemo znali samo dio istine bit ćemo samo u sadašnjosti. Hakija Zoranić

16.10.2010.

PROMOCIJA KNJIGE ( 2. dio)

Hakija Zoranić     O etnogenezi Bošnjana – Bošnjaka

Sarajevo  20. 04. 2010.

PROMOTORI: akademik prof. Dr. Muhamed Filipović, prof. Dr. Smail Čekić i prof. Dr. Salih Fočo

----------------------------------------------------------------------------------------------------

Uvodno izlaganje akademika profesora  Dr.  Muhameda Filipovića:

Dopustite dame i gospodo da počnemo sa promocijom ovoga djela našeg Hakije Zoranića.

Prije svega bih želio da vas naj srdačnije pozdravim, dame u prvom redu pa zatim gospodu i sve naše prijatelje i Hakijine i moje, i prijatelje knjige i prijatelje Bosne i Hercegovine i našeg naroda jer ova knjiga radi na tome da osvijetli jednu od najtežih i najsloženijih istoriografskih pitanja a to je pitanje: Od koga mi to potićemo? Koja to krv u nama kola?

Želim, posebno, da pozdravim i da se zahvalim Hakiji Zoraniću što me je pozvao i dao mi priliku da govorim. Jako cijenim tu njegovu nakanu. Jako cijenim činjenicu da je on  u poodmaklim godinama našao snage i volje i  upornosti i dosljednosti da se prihvati ovakvog  jednog prikaza.

Iz predgovora njegovoj knjizi vidjet ćete šta je njega ponukalo. A iz onoga šta je rekao i iz onoga što nije rekao  a to se da naslutiti, ne samo iz  tog predgovora nego i iz teksta same  riječi, vidljivo je,  da je Hakija ponukan  onim istim aneksom, koji je i nas ponukao, a to je, da konačno ustanovimo istinu o sebi! Da se prekine istorija manipulacija sa nama kao narodom, da se prekine težnja istorije odricanja autentičnosti našeg bića i našeg postojanja na ovim prostorima. Da prestane više nagadjanje o toma da li pripadamo ovoj ili onoj naciji, da li smo uvezeni ili smo sami sebe, na neki način, odvoili iz in-a. I budući da su sve to, teorije i tumačenja o nama, ona koja su fluktuirala u nauci, i ne samo u nauci nažalost i u političkoj praksi i životu koji je još daleko teži.

Ja sam vidio da Hakija teži ka tome da se pitanje o Bošnjanimu a time i pitanje o Bosni na neki način postavi u granice onoga što istoriska znanost može o nama reći i da se: skine veo mitoloških predstava, nacionalističkih fabrikacija, negacija i afirmacija prema nacionalističkim mitovima i da se nama osigura pravo da u svojoj zemlji budemo subjekt svoga života i subjekt sopstvene istorije. Mi na to imamo pravo jednostavno zato što živimo, mi na to imamo pravo, izmedju ostalog, i zbog toga što smo mi baranili Bosnu stotinama godina od onih koji su imali zadatak i program da Bosnu unište. Da Bosnu unište kao specifičnu istorisku pojavu, kao zemlju multiralterizma, kao zemlju vjerske, etničke, duhovne i svake druge tolerancije. Ta nastojanja potiču, kao što se zna,  iz XII stolječa i traju sve do današnjeg dana.

I zbog toga je ovaj Hakijin napor hvale vrijedan. I prva stvar koja se njemu može  reći to je  da je on posljedica iskrenog i autentičnog bosanskog patriotizma.

Druga stvar koju želim ovim povodom naglasiti je sljedeća. Već sam rekao da je problem etnogeneze jedan od naj složenih istoriografskih problema a u Bosni on je još složeniji zbog toga što je Bosna bila poprište kretanja, intezivnog kretanja, različitih naroda i grupa naroda koji su se kraće ili duže vremena zadržavali na njenom prostoru sve od pada Ilira pod rimsku upravu  do negdje kraja VIII stoljeća i nastanka bosanske države. Za taj perod ne postoji ili postoji vrlo malo autentičnih pisanih podataka. Postoje pisana izvješća i podaci drugih o tom prostoru i o ljudima koji su na njemu živjeli. Ali kao što se zna, svagda se podatak koji donosi drugi, mora uzeti sa izvjesnom rezervom jer je drugi u največem dijelu istorije čovječanstva uvijek neprijatelj. Pa se o njemu piše na način koji treba da diskvalificira njegovo eventualno nastojanje i ambiciju da postoji da živi da djeluje itd. Ono što je važno, što još treba uzeti u obzir, da je vrlo malo i arheoloških podataka.

 

Arheološki spomenici za koje se može reći da se odnose na naš svijet ovdje, su relativno kasni, tek krajem  XI vijeka, u XI vjeku oni nastaju. Raniji se arheološki spomenici odnose, da tako kažem, na ostatke ilirskih, rimskih, i post-rimskih stanja i različitih narodnih grupa. Stoga je, za našu historiografiju, koja je, slijedeći intencije koje su joj postavili još njeni osnivači u XIX vijeku a koje se sastoje u  tome da se istražuju pisani spomenici a pisanih spomenika je vrlo malo koji su autentični i koji su nastali kod nas i iz naših izvora, i da se u vezi stim uzimaju i tumačenja o nama i o našem prostoru koja su dolazili iz tih izvora, bilo da se radi o francima, bilo da se radi o izvorima zapadne provinijencije, dubrovačkim izvorima i vizantiskim izvorima itd. Vrlo je malo onih izvora koji mogu biti pouzdani. Zoranić je naročitu pažnju posvetio u svojoj knjizi analizi karata, zašto?  Onaj ko je pravio  kartu jednog prostora nije smio da laže zbog toga što bi njegovi ljudi nastradali ako bi se služili tim kartama. Dakle, vizantiski autori koji su pravili karte morali su prikazati tačno stanje zbog toga što je njihova vojska bila u pitanju. Pa je prema tome, dato povjerenje podacima koji se mogu naći na tim kartama  za utvrdjivanje nekih elementarnih činjenica o tome ko je živio na ovim prostorima u kritično vrijeme izmedju V i IX vijeka.

Ono što je još bitno, a što je tek u naj novije vrijeme i u svjetskoj historiografiji, naravno i taj zadatak nije mogao na sebe  uzeti Zoranić zbog mnogih razloga, jeste, da je lingvistićka analiza omogućila detaljniji uvid u stanje na ovom prostoru. U novije vrijeme se ovom metodom istraživanja istorije jako velika pažnja posvećuje zato što lingvistička analiza omogućuje vrlo egzaktno utvrdjivanje činjenica. A sa druge strane, što se zna da je jezik nešto što se najčešće nasljedjuje i da se nasljedjuju najčešće one riječi, kontinuiraju u istoriji,  koje se odnose na označavanje ljudi, ljudskih imena i imena mjesta. Takva istraživanja su jasno pokazala, a Zoranić na to ukazuje iz pisanih istoriskih izvora, da je velika uloga u etnogenezi svih ljudi koji žive na ovim prostorima ilirskog supstrata zatim gotskog supstrata i u izvjesnom smislu i nekih drugih a da je slavenski udio prilično mali. Negdje veći kao u Srbiji i nekim djelovima Hrvatske ali je u Bosni prilično mali. Ove rezultate potvrdjuje vrlo snažno najmodernija istraživanja na osnovu DNK materijala, dakle strukture gena koji ukazuje da, prema nalazu  jednog najuglednijeg instituta za ovu vrstu istraživanja u Švajcarskoj, da u toj genezi i genetskom kodu koji odredjuje nas u Bosni največi udio imaju Iliri oko 40%, 30% imaju Goti a ostatak 30% otpada na Slavene i druge.

Dakle, potvrđuje se ono do čega je Zoranić došao drugim putem vrlo blizu i potvrdio da je etnogeneza nas Bošnjanja potpuno specifična i da ta etnogeneza, sama od sebe, pokazuje zašto smo mi po izvjesnim osobinama različiti od naših komšija. Osim toga, Zoranić nije mogao da ne dodirne pitanje najznačajnijeg duhovnog izraza u procesu formiranja Bošnjana kao etnosa. A to je , prije svega uticaj arijerizma odnosno gotskog arijerizma, na implementaciju dualizma na ovim prostorima odnosno maniheizma ili popularno bogumilstva. Autentičnost i nesumnjiva karakteristika Crkve bosanske i bosanskih kristjana, koji su , kako se može zaključiti iz svih relevantnih izvora , dugo vremena bili glavna duhovna snaga bosanske države,  dok nije katolička rekonkvista i ovdje učinila svoje za posljedna dva bosanska kralja, je bila ona unutarnja snaga koja je Bosnu držala, zašto? Jer je počivala na principima vjerske tolerancije. Tako da su Bosnu podjednako branili i njeni stanovnici koji su bili ortodoksni, koji su bili katolici, koji su bili kristjani, jer su branili načelo slobodnog uvjerenja. Tako da je jedan istaknuti tadašnji vojvoda Radak, komandant Bobovca, kada je pitan: Zašto je predao Bobovac? Koji se smatrao neosvoivom tvrđavom. Rekao je, on ga je predao jer nije vidio smisao da brani vlast onog kralja koji je njemu zabranio da vjeruje u skladu sa tradiciom svojih djedova i slobodnim izborom vjerovanja. Ne mogu braniti vlast tiranina koji me tjera da promjenim vjeru.

Dakle, neću sad da vam stavljam u glavu ili na dušu implikacije današnjem vremenu, koje pokazuju kako Bosnu ne brane  oni koji su protiv složene multiratelarne strukture Bosne, koji su za vjerski i duhovni unilateralizam, što smo mi iskusili u ovom posljednjem ratu.

Hakijina knjiga je vrlo dobra, vrlo vrijedna, zanimljiva za čitanje i zaista me iznenadjuje jer ja nisam čovjeka uopšte znao dok ga nisam upoznao prije nekoliko godina, prilično slučajno.

Ali budući da sam se ja zanimao za Sandžak gdje sam i višekratno putovao pa onda znam da su Zoranići iz Bijelog Polja odnosno iz Bistrice. To je jedan lijep kraj, jedna  voda koja se uliva u Lim, ima jedna prekrasna stara ćuprija i han a imao sam i jednog prijatelja Kasima Zoranića kome je bilo plaho drago kad sam ja postao ugledna ličnost u Beogradu. On je govorio hajde da se veselimo tome da konačno imamo u Beogradu nekoga uglednika državnoga koji je nas lični prijatelj. Ja volim te ljude, ja volim Sandžak i sandžaklije, volim ih zbog toga što su strahovito mnogo pretrpili, što su nasilno odvojeni od svoje matice Bosne. Drugo, volim ih što su sačuvali, daleko više nego mi bosanci, naše običaje, našu tradiciju i narodnu izvornu i vjersku. Čuvali su i pjesme i nošnje i način ponašanja i odnose u familiji i odnose među ljudima. Ono što je jedan moj rođak, rahmetli đedo Dževad Kulenović rek’o: ‘’Jako sam razočaran Muhamede, jedino gledam ove japanske filmove’’. A što gledaš japanske filmove? Tamo je još ostalo poštivanje starijih! E, ko se zaželio poštivanja starijh neka ode u Sandžak tamo to još postoji, kod nas se izgubilo. Kod nas se sad poštivanje, odnosno ljubav prema starijim i roditeljima svela na telefonsku ljubav.

Jako vam se zahvaljujem  na strpljenju, preporučujem knjigu Hakijinu i smatram da će te u njoj imati dobro štivo a pouzdanu za mnoga pitanja koja svakog čovjeka normalno interesiraju: ko sam , odakle sam? Njegova knjiga apsolutno otklanja svaku dilemu o tome da smo mi bili proizvod dolaska Turske, da su nas Turci ovdje doveli  i implementirali, da smo mi Srbi ili Hrvati. To je savršeno jasno i apsolutno sigurno dokazano da se radi o jednom autentičnom bosanskom etnosu koji se naziva Bošnjani i čiju intenciju produžavamo mi koji smo ostali do kraja vjerni Bosni.  Vi znate da je nama u Bosni trebalo preko 100 godina da se vratimo svom pravom istoriskom etničkom i nacionalnom imenu Bošnjaci. Da je politika koja je vođena u ime nas sve do ’93-će spriječavala našu identifikaciju sa sopstvenim imenom a time i sa svojom zemljom. Jer mi naravno nemamo ništa protiv toga da bilo ko odabere sebi bilo koji identitet ljudski, istoriski, politički, nacionalni, vjerski itd, ali mi ostajemo vjerni svojoj zemlji kroz svoje ime a ova knjiga potvdjuje ta je to ime autentično da je kontinuirano kroz historiju da izražava onaj sukus istoriskog procesa koji se odvijao od IV vijeka iz vremena poslije cara Konstantina do nastanka bosanske države.

Hvala vam lijepo na strpljenju a Hakiji sve moje čestitke za ovo što je uradio.

02.10.2010.

PROMOCIJA KNJIGE ( 1. dio)

U Bosnjackom institutu 20. aprila 2010. godine, odrzana je promocija knjige Hakije Zoranića “O etnogenezi Bošnjana – Bošnjaka”. http://www.bosnjackiinstitut.ba/

 

U organizaciji izdavačke kuće “ Svijetlost ” koja je ujedno i izdavač knjige autora Hakije Zoranića “O etnogenezi Bošnjana - Bošnjaka“, održana je promocija na kojoj su govorili akademik Muhamed Filipović, prof. dr. Salih Fočo i prof. dr. Smail Čekić . Autor Zoranić je po rječima akademika Muhameda Filipovića, pokušao osvijetliti jedan period Bosne u srednjem vijeku i osvijetliti porijeklo jednog naroda koji je živio u tom periodu u zemlji Bosni. U svom istraživanju autor Hakija Zoranić je utvrdio na osnovu kretanja naroda da se kao preci Bošnjana u največem djelu pojavljuju Iliri, zatim Goti i Južni Slaveni, iako postoji vrlo mali broj autentičnih pisanih spomenika koji svjedoče o tome. O Crkvi-Bosanskoj, nadgrobnim spomenicima-stečcima, o Bosančici i drugim detaljima vezanim za srednjovjekovnu državu Bosnu, govorio je prof.dr. Smajil Čekić, te istakao da Hakija Zoranić kroz pisanje pokušava naći odgovore na mnoga neistražena područja života stanovništva Bosne. I za prof. dr. Saliha Foču, dugogodišnji istraživački rad na ovoj knjizi, predstavlja jedan iskorak u dosadašnjoj istraživačkoj praksi gdje autor nudi mnoštvo detalja o porijeklu, običajima Bošnjana-Bošnjaka.

27.09.2010.

NAGRADA ZA NAUKU

Nagrada za nauku - Hakija Zoranić - "Etnogeneza Bošnjana-Bošnjaka",  IP Svjetlost, 2009.

http://www.sarajevo-x.com/kultura/clanak/100426064



26.09.2010.

OBAVIJEST

O  B  A  V  I  J  E  S  T

 

Krajem 2009.g. u izdanju IP SVIJETLOST d.d. Sarajevo izišla je knjiga autora HAKIJE ZORANIĆA pod naslovom:

O ETNOGENEZI

BOŠNJANA – BOŠNJAKA

Knjiga je u tvrdom povezu, korice plastificirane sa 685 stranica, brojnom dokumentacijom, mapama i brojnim fotografijama u koloru.

 

Na prvoj naslovnoj korici simbolički je u koloru esteski lijepo predstavljeno ETNIČKO STABLO jednog jedinog NARODA BOŠNJANA - BOŠNJAKA sa tri ogranka.

Recenzent iste je akademik prof. Dr. Muhamed Filipović.

Knjiga je promovirana 20. 04. 2010.g.

PROMOTORI: akademik prof. Dr. Muhamed Filipović, prof. Dr. Smail Čekić i prof. Dr. Salih Fočo.

Svi su knjigu ocjenili visokim pozitivnim ocjenama i zahvalili se autoru za brojna nova otkrića napisana u istoj.

Knjiga daje odgovore na brojna do sada nepoznata ili netačno tumačena pitanja; napr. kako je taj jedini srednjovjekovni NAROD BOŠNJANI nastao-postao od dijela zatečenih Ilira i dijelova grubo doseljenih Južnih Slavena, te takodje nasilno doseljenog avarskog plemena Kutrigura.

Tokom dugih historisko socioloških procesa i zakona života, kad su nastali jedan NAROD, teritoriji su po rijeci Bosni dali ime BOSNA, a sebi ime BOŠNJANI.

Kad su vremenom postali tako jak NAROD stvorili su državu  i njoj dali ime B o s n a.

U daljem razvoju osnovali su Crkvu bosansku, koja nije bila ni katolička ni pravoslavna nego manihejska bosanska dualističkog učenja i vjerovanja, na osnovu kojeg su svojim umrlim podizali osebujan tip nadgrobnih spomenika – STEĆKE.

U Bosnu su manihejci iz Grčke donijeli jedan oblik grčkog ćiriličkog pisma koje su Bošnjaci usvoili dalje ga razvili i dali mu ime bosančica.

BOŠNJANI su iznjedrili bosansku vladarsku dinastiju KOTROMANIĆA.

Godine 1377. krunidbom TVRTKA PRVOG KOTROMANIĆA za kralja država je postala KRALJEVINA BOSNA,  koja je postojala sve do njenog pada pod vlast Osmanskog carstva 1463.g. Prije toga Bošnjani su odbili pet napada Osmanlija i nekoliko Ugarskih.

 

Tek pred velikim sultanom Mehmedom II El Fatihom osvajačem Carigrada i cijelog Vizantiskog carstva, Kraljevina Bosna nije imala šansi, nije se mogla oduprijeti niti odbraniti.

 

Osmanlije su u Bosni zatekli samo jedan narod BOŠNJANE, star oko osam stotina godina.

 

Od pada Kraljevine BOSNE 1463.g. do njene okupacije od strane Austrougarske 1878.g. BOŠNJANI su se zvali BOŠNJACI sve tri vjere t.j. i pravoslavci i katolici i muslimani ( vidi Načrtanije Ilije Garašanina iz 1844.g.)

Šta se sa njima desilo od 1878.g. do danas? Kakva su se to čuda izdešavala da od jednog jedinog naroda BOŠNJAKA nastanu  TRI medjusobno suprostavljena, povremeno zakrvavljena , ČITAOCI će odgovore naći u ovoj knjizi.

Autorov CILJ je da istina iz ove knjige doprinesu TRAJNOM POMIRENJU.

Na prijedlog promotora autor je na XXII MEDJUNARODNOM SAJMU knjiga  u Sarajevu 26. 04. 2010. g. Od dvadesetšestočlanog žirija dobio DIPLOMU ZA NAUKU!

 

S osobitim poštovanjem AUTOR

Hakija Zoranić

24.09.2010.

O etnogenezi Bošnjanja - Bošnjaka

"Treba mobilizirati čitavu historiju da bi se shvatila sadašnjost"
                                                                                                                             Fernan Brodel


Noviji postovi |

O etnogenezi Bošnjana - Bošnjaka
<< 04/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30