O etnogenezi Bošnjana - Bošnjaka

Budućnost za Bosance sve tri vjere će nastupiti kada saznamo istinu o prošlosti. Dok god budemo znali samo dio istine bit ćemo samo u sadašnjosti. Hakija Zoranić

16.10.2010.

PROMOCIJA KNJIGE (3.dio)

Govor drugog promotora: profesor  Dr. Smail Čekić

Moram istaći na samome početku da mi je zaista čast i zadovoljstvo, što mogu, učestvovati u prezentiranju ove izuzetno značajne knjige autora magistra Hakije Zoranića pod naslovom ‘’O etnogenezi Bošnjana-Bošnjaka’’. Njegova istraživanja prezentirana u ovoj knjizi posvećena su jednoj izuzetno značajnoj i složenoj temi ili bolje rečeno, kako je to uvaženi akademik Filipović već rekao, najsloženijem problemu, etnogenezi Bošnjana – Bošnjaka. Imajući u vidu svu tu složenost problema i sve što je povezano sa tim problemom a u pitanju je između ostalog i taj interdisciplinarni pristup ovom problemu,  jer takav problem upravo to i zahtjeva, ja takođe želim da autoru ove knjige zahvalim, zaista, na njegovoj hrabrosti da se upusti, da se uhvati u koštac sa ovim tako složenim problemom.

Suština njegovih istraživanja se sastoji u pokušaju pružanja odgovora na pitanje, prije svega na pitanje utvrđivanja vremena, to znači kada, kako i na koji način je nastao narod koji je zemlji na kojoj je živio i živi dao ime Bosna a sebi ime Bosnani pa Bošnjani, narodu koji je vremenom  postao i toliko moćan i poznat ne samo na ovim prostorima već i šire i kako magistar  Zoranić tvrdi jos krajem VIII i početkom IX stoljeća formirao državu i dao joj ime Bosna.

Ovo određivanje vremena nastanka, pojave Bosne kao države je izuzetno značajno iz više razloga a posebno imajući u vidu činjenicu, da se po našim dosadašnjim saznanjima prvi pisani izvor, dokument u kome se Bosna prvi put pojavljuje i o njoj se govori kao o državi, ne o rijeci ili o lijepoj dijevojci, nego o Bosni kao državi, političkim subjektom i svim onim što čini jednu državu, pojavljuje se sredinom X stoljeća, 958-e u djelu ‘’De administrando imperio’’ u kome se između ostalog govori ime države i na staro grčkom se tu kaže: Tu Bosona. Vidite, riječ Bosona, u kojoj, toj državi, se nalaze dva grada: Tu Katera i Tu Desnik. Ja neću sad ulaziti u raspravu koji su to gradovi  itd, to je inače poznato, ali želim naglasiti ovu činjenicu, komparirajući naša dosadašnja saznanja sa ovim novim rezultatima istraživanja koja prezentira i nudi autor, zaista su od istoriskog značaja.

Baveći se tim značajnim i složenim problemom magistar Zoranić, pored ostalog i zaključuje da je narod Bošnjani nastao tokom dugih istoriskih procesa, snažnim djelovanjem društvenih zakona života na istom prostoru i to od starosjedilaca, najstarijeg naroda na ovim i širim prostorima dijela Ilira sa jedne strane i doseljenih naroda. I kad kažem doseljenih naroda treba sa pravom reći b a r b a r a, koji se zovu Južni Slaveni. Molim Vas, Iliri su starosjedilačko stanovništvo, stoljećima su živjeli na ovim prostorima, dolaze osvajači barbari početkom VII stoljeća Južni Slaveni i oni jesu barbari zajedno sa Avarima itd.   Sa druge strane, polazeći od ovog zaključka, magistar Zoranić zastupa tezu da Bošnjani čine simbiozu Ilira, Slavena i Avara. Taj procenat prisustva jednog, drugog i trečeg naroda je takodje zanimljiv i o tome je meritorno govorio takodje, uvaženi akademik Filipović. I ova najnovija istraživanja forenzička pokazuju i procenat prisustva današnjih stanovnika i uticaja ili ilirskog ili slavenskog i on je dominantno ilirskog karaktera.

Iskazujući se kao narod Bošnjani, tvrdi Zoranić, tokom stoljeća oformili su svoj narodni bosanski jezik. Vremenom su postal narod toliko mudri i originalni da su formirali vlastitu Crkvu bosansku manihejskog dualističkog učenja i vjerovanja. Govoreći o tome, on navodi da su vjernici Crkve grčke: pravoslavci, vjernici Crkve rimske: katolici a vjernici Crkve bosanske: krstijani a ne kako on kaže i tvrdi i zastupa tu tezu, ne ni bogumili.

Razvijajući  sebe, svoj bosanski jezik, svoju vjeru bosansku, Bošnjani su, zaključuje Zoranić usvoili i dalje razvili pismo bosančicu. Sve im je, po autoru, bosansko pa i originalni nadgrobni spomenici  bosanski stećci, koje niko drugi, kako on piše, nije podizao osim Bošnjana. Magistar Zonanić je osim onih u knjizi, jedan primjerak fotografije nekropole stećaka dao i prezentirao na zadnjoj korici svoje knjige. Dalje, magistar Zoranić takođe utvrđuje da su Bošnjani iznjedrili dinastiju Kotromanića i da su svi poznati vladari srednjovjekovne države Bosne Bošnjani Kotromanići. Zatim navodi da je to ime Bošnjani trajalo i prisutno oko 800 godina, uglavnom iako  i te godine 1463. nije definitivno prestalo do pada od. do osvajanja Bosne od strane Osmanskog carstva. Osmanlije su to ime prilagođavali njihovom jeziku, mijenjali, promjenili su samo, autor tvrdi i naglašava, samo jedno slovo, glas ‘’en’’ u ‘’ce’’ te se nakon toga taj narod nazivao umjesto Bošnjani Bošnjaci. I taj podatak Zoranić je prikazao crtežom na korici svoje knjige, naime taj crtež pokazuje korijen i jedinstveno etničko stablo Bošnjana od 800 godina. A onda je 1463. Mehmed Fatih osvoio najveći dio Bosne a u septembru iste godine Ugarski kralj Korvin je osvoio sjeverne dijelove Bosne od kojih je formirao  dvije banovine. To je takođe poznato. Dalje magistar Zoranić govori da je Bosna i Hercegovina okupirana od dvije velike sile različitih vjera  islamske države Osmanlija, katoličke države Ugarske  i naglašava da tu jako složenu situaciju nestanka Crkve bosanske i prelaska največeg dijela Bošnjana u islam, znatno manje u katolike i još manje u pravoslavce, magistar Zoranić analizira na oko 100 strana svoje knjige i to je simbolički prikazao na crtežu gdje prvi ogranak označava Bošnjake katolike zatim srednji njazastupljeniji Bošnjake muslimane i treči Bošnjake pravoslavce. Imajući to u vidu on zaključuje da su se Bošnjaci, jedan narod, našli u tri vjere, on upravo koristi ovaj izraz ’’ vjere’’,  ali im se narodno ime nije promjenilo tokom cijelog perioda osmanske vladavine. Magistar Zoranić, izmedju ostalog, naglašava kako je zla sudbina čekala i dočekala Bošnjake sve tri vjere u XIX i XX stoljeću, objašnjava razloge zašto je, kojih dimenzija je ta zla sudbina bila, šta je ona sa sobom nosila. Ukazuje izmedju ostalog i na formiranje prvih društava pod uticajem Srbije i njene politike u Bosni  o promjeni imena i uvođenju imena srpskog najprije kod pravoslavnih Bošnaka, a kasnije i kod Bošnjaka muslimana, zapravo riječ je o prije svega toj veliko srpskoj ideologiji i politici.

Knjiga magistra Zoranića zaista djeluje impresivno. On se držao naučnih principa, metodologije iz oblasti istraživanja društvenih nauka, polazio je od poznatih naučnih činjenica da bi otkrivao nepoznate kao što se slično rješavaju jednačine u matematici, pridržavao se principa istraživačkog postupka koji važi za cjelokupnu znanost iako mu je ovo polje, kao što smo rekli,  istraživanja jako široko. Kod ovoga autora je, to takodje želim naglasiti, prisutno saznanje o nedovršenosti ovih istraživanja a kao što je svima vama poznato, posebno ovdje uvaženim akademicima i ostalim univerzitetskim profesorima, naučni rezultati nikad nisu konačni i on je otvorio taj veliki bitni složeni problem, nudi određena riješenja, rezultate istraživanja, pokreće ih i naglašava da ovaj problem još nije istražen.

I na kraju da kažem da autor stvarno smatra da su dosadašnja znanja o Bošnjanima-Bošnjacima nedovoljna i što je još gore opterećena propagandom i indoktrinacijom koju su širili osvajački krugovi susjednih država prema ili na Bosnu i Hercegovinu.

Knjiga koju danas promovišemo je zaista od velike koristi za sadašnje i buduće generacije. Saznanja o identitetu Bošnjana-Bošnjaka bitna su i za cjelokupno poznavanje Bosne i Hercegovine u cijelini i imajući u vidu sve ovo što sam rekao ponovo želim da čestitam uvaženom autoru i da mu se zahvalim što nam je ponudio ovako značajno dijelo.

16.10.2010.

PROMOCIJA KNJIGE ( 2. dio)

Hakija Zoranić     O etnogenezi Bošnjana – Bošnjaka

Sarajevo  20. 04. 2010.

PROMOTORI: akademik prof. Dr. Muhamed Filipović, prof. Dr. Smail Čekić i prof. Dr. Salih Fočo

----------------------------------------------------------------------------------------------------

Uvodno izlaganje akademika profesora  Dr.  Muhameda Filipovića:

Dopustite dame i gospodo da počnemo sa promocijom ovoga djela našeg Hakije Zoranića.

Prije svega bih želio da vas naj srdačnije pozdravim, dame u prvom redu pa zatim gospodu i sve naše prijatelje i Hakijine i moje, i prijatelje knjige i prijatelje Bosne i Hercegovine i našeg naroda jer ova knjiga radi na tome da osvijetli jednu od najtežih i najsloženijih istoriografskih pitanja a to je pitanje: Od koga mi to potićemo? Koja to krv u nama kola?

Želim, posebno, da pozdravim i da se zahvalim Hakiji Zoraniću što me je pozvao i dao mi priliku da govorim. Jako cijenim tu njegovu nakanu. Jako cijenim činjenicu da je on  u poodmaklim godinama našao snage i volje i  upornosti i dosljednosti da se prihvati ovakvog  jednog prikaza.

Iz predgovora njegovoj knjizi vidjet ćete šta je njega ponukalo. A iz onoga šta je rekao i iz onoga što nije rekao  a to se da naslutiti, ne samo iz  tog predgovora nego i iz teksta same  riječi, vidljivo je,  da je Hakija ponukan  onim istim aneksom, koji je i nas ponukao, a to je, da konačno ustanovimo istinu o sebi! Da se prekine istorija manipulacija sa nama kao narodom, da se prekine težnja istorije odricanja autentičnosti našeg bića i našeg postojanja na ovim prostorima. Da prestane više nagadjanje o toma da li pripadamo ovoj ili onoj naciji, da li smo uvezeni ili smo sami sebe, na neki način, odvoili iz in-a. I budući da su sve to, teorije i tumačenja o nama, ona koja su fluktuirala u nauci, i ne samo u nauci nažalost i u političkoj praksi i životu koji je još daleko teži.

Ja sam vidio da Hakija teži ka tome da se pitanje o Bošnjanimu a time i pitanje o Bosni na neki način postavi u granice onoga što istoriska znanost može o nama reći i da se: skine veo mitoloških predstava, nacionalističkih fabrikacija, negacija i afirmacija prema nacionalističkim mitovima i da se nama osigura pravo da u svojoj zemlji budemo subjekt svoga života i subjekt sopstvene istorije. Mi na to imamo pravo jednostavno zato što živimo, mi na to imamo pravo, izmedju ostalog, i zbog toga što smo mi baranili Bosnu stotinama godina od onih koji su imali zadatak i program da Bosnu unište. Da Bosnu unište kao specifičnu istorisku pojavu, kao zemlju multiralterizma, kao zemlju vjerske, etničke, duhovne i svake druge tolerancije. Ta nastojanja potiču, kao što se zna,  iz XII stolječa i traju sve do današnjeg dana.

I zbog toga je ovaj Hakijin napor hvale vrijedan. I prva stvar koja se njemu može  reći to je  da je on posljedica iskrenog i autentičnog bosanskog patriotizma.

Druga stvar koju želim ovim povodom naglasiti je sljedeća. Već sam rekao da je problem etnogeneze jedan od naj složenih istoriografskih problema a u Bosni on je još složeniji zbog toga što je Bosna bila poprište kretanja, intezivnog kretanja, različitih naroda i grupa naroda koji su se kraće ili duže vremena zadržavali na njenom prostoru sve od pada Ilira pod rimsku upravu  do negdje kraja VIII stoljeća i nastanka bosanske države. Za taj perod ne postoji ili postoji vrlo malo autentičnih pisanih podataka. Postoje pisana izvješća i podaci drugih o tom prostoru i o ljudima koji su na njemu živjeli. Ali kao što se zna, svagda se podatak koji donosi drugi, mora uzeti sa izvjesnom rezervom jer je drugi u največem dijelu istorije čovječanstva uvijek neprijatelj. Pa se o njemu piše na način koji treba da diskvalificira njegovo eventualno nastojanje i ambiciju da postoji da živi da djeluje itd. Ono što je važno, što još treba uzeti u obzir, da je vrlo malo i arheoloških podataka.

 

Arheološki spomenici za koje se može reći da se odnose na naš svijet ovdje, su relativno kasni, tek krajem  XI vijeka, u XI vjeku oni nastaju. Raniji se arheološki spomenici odnose, da tako kažem, na ostatke ilirskih, rimskih, i post-rimskih stanja i različitih narodnih grupa. Stoga je, za našu historiografiju, koja je, slijedeći intencije koje su joj postavili još njeni osnivači u XIX vijeku a koje se sastoje u  tome da se istražuju pisani spomenici a pisanih spomenika je vrlo malo koji su autentični i koji su nastali kod nas i iz naših izvora, i da se u vezi stim uzimaju i tumačenja o nama i o našem prostoru koja su dolazili iz tih izvora, bilo da se radi o francima, bilo da se radi o izvorima zapadne provinijencije, dubrovačkim izvorima i vizantiskim izvorima itd. Vrlo je malo onih izvora koji mogu biti pouzdani. Zoranić je naročitu pažnju posvetio u svojoj knjizi analizi karata, zašto?  Onaj ko je pravio  kartu jednog prostora nije smio da laže zbog toga što bi njegovi ljudi nastradali ako bi se služili tim kartama. Dakle, vizantiski autori koji su pravili karte morali su prikazati tačno stanje zbog toga što je njihova vojska bila u pitanju. Pa je prema tome, dato povjerenje podacima koji se mogu naći na tim kartama  za utvrdjivanje nekih elementarnih činjenica o tome ko je živio na ovim prostorima u kritično vrijeme izmedju V i IX vijeka.

Ono što je još bitno, a što je tek u naj novije vrijeme i u svjetskoj historiografiji, naravno i taj zadatak nije mogao na sebe  uzeti Zoranić zbog mnogih razloga, jeste, da je lingvistićka analiza omogućila detaljniji uvid u stanje na ovom prostoru. U novije vrijeme se ovom metodom istraživanja istorije jako velika pažnja posvećuje zato što lingvistička analiza omogućuje vrlo egzaktno utvrdjivanje činjenica. A sa druge strane, što se zna da je jezik nešto što se najčešće nasljedjuje i da se nasljedjuju najčešće one riječi, kontinuiraju u istoriji,  koje se odnose na označavanje ljudi, ljudskih imena i imena mjesta. Takva istraživanja su jasno pokazala, a Zoranić na to ukazuje iz pisanih istoriskih izvora, da je velika uloga u etnogenezi svih ljudi koji žive na ovim prostorima ilirskog supstrata zatim gotskog supstrata i u izvjesnom smislu i nekih drugih a da je slavenski udio prilično mali. Negdje veći kao u Srbiji i nekim djelovima Hrvatske ali je u Bosni prilično mali. Ove rezultate potvrdjuje vrlo snažno najmodernija istraživanja na osnovu DNK materijala, dakle strukture gena koji ukazuje da, prema nalazu  jednog najuglednijeg instituta za ovu vrstu istraživanja u Švajcarskoj, da u toj genezi i genetskom kodu koji odredjuje nas u Bosni največi udio imaju Iliri oko 40%, 30% imaju Goti a ostatak 30% otpada na Slavene i druge.

Dakle, potvrđuje se ono do čega je Zoranić došao drugim putem vrlo blizu i potvrdio da je etnogeneza nas Bošnjanja potpuno specifična i da ta etnogeneza, sama od sebe, pokazuje zašto smo mi po izvjesnim osobinama različiti od naših komšija. Osim toga, Zoranić nije mogao da ne dodirne pitanje najznačajnijeg duhovnog izraza u procesu formiranja Bošnjana kao etnosa. A to je , prije svega uticaj arijerizma odnosno gotskog arijerizma, na implementaciju dualizma na ovim prostorima odnosno maniheizma ili popularno bogumilstva. Autentičnost i nesumnjiva karakteristika Crkve bosanske i bosanskih kristjana, koji su , kako se može zaključiti iz svih relevantnih izvora , dugo vremena bili glavna duhovna snaga bosanske države,  dok nije katolička rekonkvista i ovdje učinila svoje za posljedna dva bosanska kralja, je bila ona unutarnja snaga koja je Bosnu držala, zašto? Jer je počivala na principima vjerske tolerancije. Tako da su Bosnu podjednako branili i njeni stanovnici koji su bili ortodoksni, koji su bili katolici, koji su bili kristjani, jer su branili načelo slobodnog uvjerenja. Tako da je jedan istaknuti tadašnji vojvoda Radak, komandant Bobovca, kada je pitan: Zašto je predao Bobovac? Koji se smatrao neosvoivom tvrđavom. Rekao je, on ga je predao jer nije vidio smisao da brani vlast onog kralja koji je njemu zabranio da vjeruje u skladu sa tradiciom svojih djedova i slobodnim izborom vjerovanja. Ne mogu braniti vlast tiranina koji me tjera da promjenim vjeru.

Dakle, neću sad da vam stavljam u glavu ili na dušu implikacije današnjem vremenu, koje pokazuju kako Bosnu ne brane  oni koji su protiv složene multiratelarne strukture Bosne, koji su za vjerski i duhovni unilateralizam, što smo mi iskusili u ovom posljednjem ratu.

Hakijina knjiga je vrlo dobra, vrlo vrijedna, zanimljiva za čitanje i zaista me iznenadjuje jer ja nisam čovjeka uopšte znao dok ga nisam upoznao prije nekoliko godina, prilično slučajno.

Ali budući da sam se ja zanimao za Sandžak gdje sam i višekratno putovao pa onda znam da su Zoranići iz Bijelog Polja odnosno iz Bistrice. To je jedan lijep kraj, jedna  voda koja se uliva u Lim, ima jedna prekrasna stara ćuprija i han a imao sam i jednog prijatelja Kasima Zoranića kome je bilo plaho drago kad sam ja postao ugledna ličnost u Beogradu. On je govorio hajde da se veselimo tome da konačno imamo u Beogradu nekoga uglednika državnoga koji je nas lični prijatelj. Ja volim te ljude, ja volim Sandžak i sandžaklije, volim ih zbog toga što su strahovito mnogo pretrpili, što su nasilno odvojeni od svoje matice Bosne. Drugo, volim ih što su sačuvali, daleko više nego mi bosanci, naše običaje, našu tradiciju i narodnu izvornu i vjersku. Čuvali su i pjesme i nošnje i način ponašanja i odnose u familiji i odnose među ljudima. Ono što je jedan moj rođak, rahmetli đedo Dževad Kulenović rek’o: ‘’Jako sam razočaran Muhamede, jedino gledam ove japanske filmove’’. A što gledaš japanske filmove? Tamo je još ostalo poštivanje starijih! E, ko se zaželio poštivanja starijh neka ode u Sandžak tamo to još postoji, kod nas se izgubilo. Kod nas se sad poštivanje, odnosno ljubav prema starijim i roditeljima svela na telefonsku ljubav.

Jako vam se zahvaljujem  na strpljenju, preporučujem knjigu Hakijinu i smatram da će te u njoj imati dobro štivo a pouzdanu za mnoga pitanja koja svakog čovjeka normalno interesiraju: ko sam , odakle sam? Njegova knjiga apsolutno otklanja svaku dilemu o tome da smo mi bili proizvod dolaska Turske, da su nas Turci ovdje doveli  i implementirali, da smo mi Srbi ili Hrvati. To je savršeno jasno i apsolutno sigurno dokazano da se radi o jednom autentičnom bosanskom etnosu koji se naziva Bošnjani i čiju intenciju produžavamo mi koji smo ostali do kraja vjerni Bosni.  Vi znate da je nama u Bosni trebalo preko 100 godina da se vratimo svom pravom istoriskom etničkom i nacionalnom imenu Bošnjaci. Da je politika koja je vođena u ime nas sve do ’93-će spriječavala našu identifikaciju sa sopstvenim imenom a time i sa svojom zemljom. Jer mi naravno nemamo ništa protiv toga da bilo ko odabere sebi bilo koji identitet ljudski, istoriski, politički, nacionalni, vjerski itd, ali mi ostajemo vjerni svojoj zemlji kroz svoje ime a ova knjiga potvdjuje ta je to ime autentično da je kontinuirano kroz historiju da izražava onaj sukus istoriskog procesa koji se odvijao od IV vijeka iz vremena poslije cara Konstantina do nastanka bosanske države.

Hvala vam lijepo na strpljenju a Hakiji sve moje čestitke za ovo što je uradio.

O etnogenezi Bošnjana - Bošnjaka
<< 10/2010 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31