O etnogenezi Bošnjana - Bošnjaka

Budućnost za Bosance sve tri vjere će nastupiti kada saznamo istinu o prošlosti. Dok god budemo znali samo dio istine bit ćemo samo u sadašnjosti. Hakija Zoranić

23.10.2010.

PROMOCIJA KNJIGE (6.dio)

Završni govor glavnog promotora:

akademik profesor Dr Muhamed Filipović

Imam čast da završim ovu promociju. Ja sam upoznao u Sarajevu ljude koji su bili od velikog značaja za mene, jedan je bio  rahmetli Muhamed Avdagić iz Sjenice. Po mom mišljenu jedan od vrhunskih intelektualaca ovog prostora, sjajan književnik i što je još za mene bilo veliko otkriće, izvanredan poznavalac narodnih običaja, govora, riječi, naziva za razne stvari, pogotovo za cvijeće. Mi smo zaboravili imena za cvijeće, on je znao oko 180 imena za razna cvijeća. Nažalost on je tragična figura, to je razumljivo sobzirom na njegovu istoriju, međutim on mi je jako mnogo pomogao da razumijem i svatim neke stvari koje se tiću Sandžaka i našeg naroda uopće. Jer su Bošnjaci Sandžaka dio jedinstvenog naroda Bošnjaka. Drugi čovjek je bio rahmetli Mustafa Memić, nažalos i on je umro. Mustafa je značajan po tome što je razotkrio izuzetno teške lažne konstrukcije i mitologije savremene crnogorske historije  pogotovo koja se tiče Plava, Gusinja  i cijeloga kraja Berana, Bijelog Polja, Brodareva, Rožaja i drugih dijelova Sandžaka koji su pripali Crnoj Gori.  Osvjetljavajući historiju toga prostora, pogotovo pokazujući i rušeći mit crnogorske nepobjedivosti  i mitova o junacima Mustafa Memić pogotovo, otvarajući temu prozletizma crnogorskog nad Bošnjacima crnogorskim je meni otkrio mnoge stvari i ja sam mu zahvalan. Treči covjek je Hakija Zoranić, kome sam takođe zahvalan.

Istina je to što je rek’o Salih Fočo da je beskrajna sposobnost adaptacije naših intelektualaca svakom mogućem sistemu misljenja. Dolazi do toga da su naši intelaktualci postali najintezivniji, najagilniji negatori našeg identiteta. Ja Vas upozoravam na knjigu, knjigu protiv mene, koju su napisali Atif Purivatra, Mustafa Imamović, Mahmudćehajić i cijeli jedan niz tih ljudi, koji se danas, naravno neki od njih koji su živi, uvukli u svoja davna bošnjacka brda a tada su tvrdili da ja izmišljam nepostojeći narod Bošnjaka.

Ta mimikriska sposobnost naših intelektualaca da se prikrivaju i da se prilagode tekućim strujama, bila je velika prepreka da mi ranije i na vrijeme dodjemo do svijesti o svom identitetu i da na tome razvijemo adekvatnu politiku koja bi nam omogućila da se efikasnije branimo u ovim istoriskim vjetrometinama u koje smo ušli nespremni. Mi smo žrtva, duga istoriska ambicija naših susjeda da razbiju i pokore Bosnu i da je unište kao samostalni subjekt istorije, ali istovremeno smo žrtve naših AROGANCIJA, NEZNANJA i MIMIKRIJA naših ljudi koji nisu bili na visini istoriskog zadatka.

Nadam se da će ono što je sad jasno postati istovremeno i kriteriji ponašanja i kriteriji u procjenjivanju vrijednosti onih koji hoće da zastupaju jedan narod. Ako želis da dobiješ legitimaciju da zastupaš Bošnjake onda brate, budi Bošnjak. I poštuj one kriterije i ponašanje koje Bošnjački narod zahtjeva, traži i koje naša historija diktira. Nemoj saginjati glavu, nemoj se zavlačiti koje-gdje. Ne može našem predstavniku biti važnije ništa na svijetu osim Bosne i Bošnjačkog naroda. Niko ne moze reci: ‘’Ne zanima me šta želi moj narod, važno je šta žele velike sile ili ne znam ko’’. Naj važnije na svijetu je to šta želi naš narod, naj važnije na svijetu je to šta je interes naš i našeg održanja i očuvanja naše zemlje. To mora biti kriterij za sve a mi smo dotjerali dotle da su se naši predstavnici odricali Bosne, dijelova Bosne, krčmili državu, krčmili teritoriju kako su god zahtjevali svjetski moćnici ili lokalne sileđije.

Hvala vam lijepo.

 

22.10.2010.

PROMOCIJA KNJIGE (5.dio)

Govor autora knjige: Mr Hakija Zoranić

 

Dragi posjetioci, dragi prijatelji koji ste došli da uveličate i veliku važnost date ovoj promociji. Hvala vam što ste došli i hvala vam kako šte pažljivo pratili moje uvažene promotore. Ja jako, jako dugujem veliku zahvalnost akademiku profesoru doktoru Muhamedu Filipoviću od koga sam jako puno naučio. U ovoj knjizi, mislim da sam ga citirao negdje oko 40 puta jer je on, u velikoj mjeri, probudio kod mene želju da vidim šta to, zapravo, znači ime Bošnjak. Sta znače imena Bošnjaci, Bošnjaci pravoslavne vjere, Bošnjaci katoličke vjere i Bošnjaci muslimani. On je inicijator da se vrati istorisko ime BOŠNJACI umjesto onoga što smo imali Muslimani sa veliko ‘’em’’, a kad razgovaramo, Bogami, ne vidi se da li smo izgovorili veliko ‘’em’’ ili malo ‘’em’’. Dakle ima dosta onoga što mi je upravo profesor Filipović, čitajući njegova dijela navelo da se odlučim, da se posvetim istraživanju etnogeneze Bošnjana Bošnjaka i da tragam, da konačno utvrdimo koji je to identitet Bošnjana i Bošnjaka, Bosanaca konačno, u Bosni i Hercegovini.

Takođe zahvaljujem i visoko cijenim trud koji su ulozili profesor doktor Smail Čekić, imajuci u obzir da je on toliko zapošljen u Institutu za istraživanje ratnog zločina i profesor doktor Salih Fočo, imao je da pregleda i doktorata i maisterija itd, ali pristali su da se uhvate u koštac sa ovako velikom knjigom i da odvoje dosta vremena da je ovako izanaliziraju i sad slušajući njihova izlaganja vidim koliko su truda uložili i koliko je vremena bilo potrebno da se odvoji. Puno Vam hvala na trudu koji ste uložili a posebno zahaljujem akademiku Muhamedu Filipoviću zato što je on i recenzent i glavni promotor.

Dozvolite da se zahvalim profesoru Enesu Peligiji, kojeg ne vidim ovdje danas, ali dosta mi je pomogao u preciziranju u pojedinom poglavljima, Posebno se zahvaljujem osoblju IP Svijetlost i Domu štampe Zenica.

Najveću zahvalnost, najveću moguću zahvalnost dugujem i to ovdje pred vama izražavam, mojoj supruzi Ševali, koja je u zadnjih 12 godina pretežno bila usamnjena iako sam ja bio u susjednoj sobi. Ali u nekoliko navrata me je ohrabrila pa je rekla: ‘’Shvatam važnost teme na kojoj radiš i ja ću se žrtvovati za nju’’. Isto tako, veliku zahvalost dugujem mojoj kćerci Biseri jer bez njene donacije ova knjiga ne bi ugledala svijetlo dana. I ona tvrdi da je svjesna značaja ove knjige za dalji razvoj svijesti o našem identitetu. Vrlo jaku podrsšku imao sam od sinova, Jasmina on je muzicar ali zelio je da se uključi u diskusiju u vezi sa ovom problematikom, takodje veliku podršku sam imao od sina Adnana koji je evo na pragu da doktorira na arhitekturi. Vjerovali ili ne ali ja sam imao veliku podršku i od snaha i na kraju ona naj sladja podrška koju sam imao, davale su mi moje unuke Alisa i Anela, zatim unuk Elvin od Jasmina i najmlađa unuka Emina  najsladja, koja me je uvjek vraćala iz eventualno neraspoloženog stanja u visoko raspoloženo stanje.

Hvala Vam na ovako masovnoj posjeti, hvala mojim promotorima, hvala mojoj porodici i lijepo Vas pozdravljam.

21.10.2010.

PROMOCIJA KNJIGE (4.dio)

Treči promotor, profesor Dr. Salih Fočo

Uvaženi Hakija, dragi profesore, poštovane dame i gospodo želim da Vas pozdravim i poselamim i prije svega da kažem da mi je veliko zadovoljstvo i čast da mogu govoriti o ovako značajnom djelu koje se pojavilo krajem 2009. odnosno 2010. godne. Takodje zelim pozdraviti Ševalu ( supruga autora knjige o.p. HP) koja je bila naveća žrtva ove knjige, trebalo je Hakiju, kao velikog tersa, trpiti sve ove godine dok je radio ovu knjigu.( Našalio se  Dr. Fočo o.p. HP)

Moram reći da je jako teško predstaviti knjigu koja u sebi sadrži oko 700 pisanih stranica sa bezbroj argumenata i dokumenata, sa mnogobrojnim izvorima i bez obzira odakle knjigu počeli da čitate vi ćete zapravo zastati i imati šta spoznati. Knjiga je tako pisana da, ustvari možemo pratiti, ako uzmete Ilirski period, srednjovjekovnu Bosnu, Osmanski period, novovjekovne faze pa sve do najnovijih zbivanja, ili bismo mogli reći današnjih rasprava i nedoumica koje nose intelektualci sa sobom, zapravo kao da ste tek počeli čitati knjigu a vratićete se na pregledanje čitavo jedno poglavlje. Moram kazati da je stil kojim je knjiga pisana tako pitak i čitak da me je Hakija nekoliko puta pitao jesam li pročitao knjigu, ja sam mu prećutkivao a u stvari nekoliko puta sam je čitao jer jednostavno ne mozete prestati da to čitate. Radi se stalno o novim činjenicama i spoznajama koje vas vuku, radoznalo, da vidite šta se dalje zbivalo, kako su se stvari odvijale.

Profesor Filipović je rekao u svojoj recenziji da se radi o interpetativnoj studiji, da se Hakija rukovodi meritornim istoričarima i izvorima do kojih mnogi drže da su njihove analize i podaci tačni. Pokazuje i citavu jednu genealogiju zabluda koje kod nas vladaju i koje ne samo da su nam donosili sa strane nego, čini mi se i najveći dio intelektualnih slojeva u Bosni i Hercegovini koji su stoljećima egzistirali i ostvarivali se.

 Moram reći da knjiga polazi od Ilirskog perioda u najranijoj fazi i nosi u pravom smislu jedan naslov: to je etnogeneza i rekao sam da završava sa naj novijim razdobljem i ovo napominjem iz razloga što ovakva djela pisu instituti. A, zapravo, hrabrost je da se upusti jedan čovjek sam. Kod nas instituti služe da više smetaju nego da doprinesu da razotkriju istinu a stvaraoci su ovako nevidljivi ljudi koji žrtvuju sebe, žrtvuju svoju familiju, na neki način žrtvuju svoju profesiju da bi pokazali odakle smo, ko smo, da pokažu našu etnogenezu, da pokažu odvažnost i hrabrost nauke i šta ona sa sobom nosi.

Pogotovo treba imati u vidu da knjiga i djelo dolazi, bez obzira na ovu formalnu obrazovanost, od izuzetno eminentnog autora koji je jako dobro, kao što je profesor Filipović primjetio, obrazovan i prirodnim i društvenim naukama. Njegova sama profesionalna sudbina govori o sudbini i historiji Bosne. Skoro možete preslikati na jednom malom isječku vidite kros šta sve prolazi čovjek da bi pokazao, da je pošten čovjek što je najteže u našim uvjetima. 

Upravo je Hakijina prednost što je, pored ostalog obrazovanja i geodeta. Poznavao je ne samo geografiju nego i etnografiju, topografiju Bosne, zapravo sve te pojmove i to smjestio u prostor, naroda, historije, kulture, tradicije od elemenata koji su jako važni i rekao bih smjestio u sudbinu i prostor u kome se sam našao u dilemama koje su velike. Kad kažem da su dileme velike sam autor priznaje na jednom mjestu da je o sadržajima knjige razmišljao 40 godina. Knjiga nije nastala za godinu ili dvije nego 44 koliko sam ja izračunao od kako je on spomenuo da se bavio ovim fenomenom.

Dugo smo razgovarali i sjećam se 90-tih godina o problemu i fenomenu koji je danas ovako plastično i lijepo izložen i konačno dobio jedan oblik javnosti. Mnogo toga je ostalo što Hakija nije uspio prezentirati i pokazati. U čemu je taj najveći doprinos ove knjige ‘’O etnogenezi Bošnjana’’ Bosne i Bosnjaka, upravo u onom što još uvjek nemamo odgovor, a čini mi se da Hakijina knjiga je prevaga jezička, da konačno dobijemo jednu jasnu sliku ko smo to mi.

Ako se sjećate, kad se 90-tih godina u naj oštrijoj formi postavljalo pitanje nacionalnog entiteta Bosne i identiteta muslimana, tada smo se tako određivali, pojavile su se dvije dominantne i eminentne intelektualne struje na tom fenomenu. Jednu je predvodio profesor Filipović i rahmetli Adil Zulfikarpašić koji su smatrali da Bosna i Hercegovina ima svoj autohtoni narod i da se on zove Bošnjanin od. Bošnjaci i da se konačno narod mora identificirati sa teritorijom i sa svojom državom. I bila je jedna druga intelektualna grupa koja do danas rabi temu da smo mi Muslimani, da je glavna bit naš entitet vjerski, koji je predvodio rahmetli Rizvić, Alija Isaković i pragmatička politika koja je to prihvatila i praktički zatekla nas da ne znamo stvarne temelje odbrane Bosne i Hercegovine, kako je braniti, sa kojim temeljnim karakteristikama. Pred tim izazovom mi smo 90-tih godina jako puno raspravljali, moram biti iskren da ni ja nisam puno svatio profesora Filipovića i Adila Zulfikarpašića, bez obzira što se u posljednje vrijeme objavilo nekoliko izuzetno vrijednih knjiga, koje vrijedi spomenuti, koje konačno razotkrivaju samu bit našeg problema u kome se nalazimo a to je: profesora Filipovića ‘’ Duhovna istorija Bosne’’ u četri toma, zatim ‘’Ko smo mi Bošnjaci’’, ‘’Bošnjačka politika’’, Hakijina ‘’O etnogenezi Bošnjana- Bošnjaka’’ , ‘’Istorija Bosne’’ od Imamovića i jos neke itd, daje konačno svijetlo, da više nismo u zabludi da nam dolaze knjige iz Beograd i Zagreba servirane onako po ideoloskom šavu, geopolitičkom, strategiskom koji zapravo govori gdje bi Bosna trebala biti a ne šta je Bosna i kakva bi ona trebala ostati. Mislim da i danas, očito je, vodi se velika rasprava i pojavljuje se sada nova teza da mi nismo Bošnjaci nego Bosanci. Stalno sijemo nove zablude umjesto da se vratimo etnogenezi i pokažemo ko smo, kako smo se razvili i opstali, kako su se istoriski generirali, koji su ovdje narodi bili kako su se oni konstituirali do kog nivoa su oni uspjeli, bez obzira na sva ova razmeđa, sačuvali svoju autohtonost i posebnost.

 Istina, obadvije teze imaju velike argumente i to Hakija jako dobro pokazuje. Naime, nestankom srednjovjekovne Bosne dobrim dijelom, manje više, Bošnjak se potiskuje a svi drugi identiteti dolaze na scenu. I spravom je Hakija, ćini mi se na 632 strani, da kaze: ’’.. da je nacionalna emancipacija Bosnjaka najteža u povijesti Evrpe’’. I vidite da ona ide obrnuto, kod Srba i Hrvata ide identitet nacionani, prije svega teritorijalni pa tek vjerski, religiski. Dakle, prvo je Hrvat katolik, Srbin pravoslavac a kod Bošnjaka ide preko vjerskog identiteta da bi se došlo do nacionalnog identiteta što je sasvim suprotan u odnosu na poznavanje istoriske zbilje i sve zablude koje jesu. I stalno oduzimanje temeljnog atributa autohtonom narodu kao što su Bošnjaci ovdje, koji imaju pravo na svoju vjeru, koji imaju pravo na svoju teritoriju, na zemlju, na svoju historiju, na jezik koji je bio u srednjem vijeku, dakle na sve one atribute koji su lijepo ovdje u knjizi poredani i koji pokazuju u kom odnosu je ona istina. Dakle, jednostavno vidimo, ovaj nacionalni identitet, da smo Muslimani, proizilazi zbog toga što dolazi do Otomanskog carsta, gubi se autohtonos bosanska, prerastamo u formu jednu da se identificiramo da smo Muslimani ili Turci. Dolazkom i padom pod Austo-Ugarsku vidimo da nemamo prostora da se možemo identificirati sa teritoijom države stvaranjem Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca mjesta za Bošnjake ili Muslimane nema. Dakle, jednostavno vidimo i to Hakija pokazuje da je Tito vodio ispravnu politiku i da su druge snage prevagnule i potisnule sve to u zaborav i 90-te godine su ključne i konačno mi nije jasno da intelaktualci ovog prostora ne mogu da shvate, da jednom razluče, bitno od nebitnog ili da se poslužim ovom Hakijinom, on ne derivira sadašnjost iz povijesti nego povjest pokazuje onakvom kakvom ona jeste činjenična, da bi smo imali sadašnjost i da bismo imali budućnost.

Mogu otvoreno da kažem da ova knjiga neće ostaviti ravnodušnim, prije svega istoričare, zbog toga što mnogobrojne činjenice, kako to na nekoliko mjesta Hakija govori, o falsifikatima i lažima koji se iznose o Bosni, njenom biću , njenoj biti, autohtonosti njenog naroda, vjere, slobode i svih atributa koje prikazuje, zapravo vidi se jako iskrivljena slika jedne stvarnosti i uopće falsificiranje povjesti. Nažalost mi danas nemamo intelektualnih rasprava, imamo samo etiketiranja koja ne doprinose da se stvari rasvijetle, nego da se omalovažavaju stvaraoci, ljudi koji su odvažni da ovakva dijela naprave, da sebe stave na vjetrometinu da kako god kome na um padne da ga udara bez mogućnosti da se ispravno brani. Kod nas je taj usuz, da vi možete iznijeti ideje i teze, možete iznijeti istine i povijesne činjenice, svi će vas napasti a niko vam prostor neće dati da govorite, da vas zaštiti u ime dobrobiti i u ime cilja svetosti. Ne samo da neće ostaviti istoričare, ovdje je bitnije da geostratege i političare neće ostaviti ravnodušnim. Konačno političari moraju svatiti zablude i njihova pragmatika da nas ne vodi naprijed nego u nazad. Vodi nas ponovo na stratište, pragmatika politička koju mi imamo na djelu. Za njih je važan probitak i glas a ne historija i sudbina naroda i sudbina države i njene teritorije. Ne bismo došli u ovu situaciju da smo imali kompetentne ljude koji su mogli voditi, kao što je to pokazala povijest. I naravno da je ovo djelo strategiski izuzetno značajno da se vidi da je ovaj prostor po svojoj sreći ili nesreći smješten na razmedju dva velika vjerska sudara  i interesne sfere koje pokazuju vec 20 stolječa mogu se pomjeriti 50 kilometara lijevo ili desno ali one kao konstanta ostaju i ne puštaju vas na miru i da se Bosna i Hercegovina i njeni narodi, razvije u svom svijetlu i svom domenu koji hoće i koji pokazuje.

 Na kraju da kažem, da bih jako volio da se obistini autorova želja koju je na kraju naveo, da konačno pokaže koje su sve zablude o narodu Bosne i Hercegovine. U Bosni i Hercegovini postoji jedan narod sa tri religije. Zapravo, čitav smisao njegovog rada to pokazuje i u izvjesnom smislu osvjetljava.

 I da završim sa konstatacijom, da kažem da historija i ovo djelo nam pokazuje da je Bosna i trajna i vječna i da su njeni dijelitelji prokazani, njeni rušitelji će prije srusiti sebe nego što će srušiti Bosnu.

Želim Hakiji dobro zdravlje i nadam se da će nas obradovati bar još kojim gestom, hvala vam lijepo.

16.10.2010.

PROMOCIJA KNJIGE (3.dio)

Govor drugog promotora: profesor  Dr. Smail Čekić

Moram istaći na samome početku da mi je zaista čast i zadovoljstvo, što mogu, učestvovati u prezentiranju ove izuzetno značajne knjige autora magistra Hakije Zoranića pod naslovom ‘’O etnogenezi Bošnjana-Bošnjaka’’. Njegova istraživanja prezentirana u ovoj knjizi posvećena su jednoj izuzetno značajnoj i složenoj temi ili bolje rečeno, kako je to uvaženi akademik Filipović već rekao, najsloženijem problemu, etnogenezi Bošnjana – Bošnjaka. Imajući u vidu svu tu složenost problema i sve što je povezano sa tim problemom a u pitanju je između ostalog i taj interdisciplinarni pristup ovom problemu,  jer takav problem upravo to i zahtjeva, ja takođe želim da autoru ove knjige zahvalim, zaista, na njegovoj hrabrosti da se upusti, da se uhvati u koštac sa ovim tako složenim problemom.

Suština njegovih istraživanja se sastoji u pokušaju pružanja odgovora na pitanje, prije svega na pitanje utvrđivanja vremena, to znači kada, kako i na koji način je nastao narod koji je zemlji na kojoj je živio i živi dao ime Bosna a sebi ime Bosnani pa Bošnjani, narodu koji je vremenom  postao i toliko moćan i poznat ne samo na ovim prostorima već i šire i kako magistar  Zoranić tvrdi jos krajem VIII i početkom IX stoljeća formirao državu i dao joj ime Bosna.

Ovo određivanje vremena nastanka, pojave Bosne kao države je izuzetno značajno iz više razloga a posebno imajući u vidu činjenicu, da se po našim dosadašnjim saznanjima prvi pisani izvor, dokument u kome se Bosna prvi put pojavljuje i o njoj se govori kao o državi, ne o rijeci ili o lijepoj dijevojci, nego o Bosni kao državi, političkim subjektom i svim onim što čini jednu državu, pojavljuje se sredinom X stoljeća, 958-e u djelu ‘’De administrando imperio’’ u kome se između ostalog govori ime države i na staro grčkom se tu kaže: Tu Bosona. Vidite, riječ Bosona, u kojoj, toj državi, se nalaze dva grada: Tu Katera i Tu Desnik. Ja neću sad ulaziti u raspravu koji su to gradovi  itd, to je inače poznato, ali želim naglasiti ovu činjenicu, komparirajući naša dosadašnja saznanja sa ovim novim rezultatima istraživanja koja prezentira i nudi autor, zaista su od istoriskog značaja.

Baveći se tim značajnim i složenim problemom magistar Zoranić, pored ostalog i zaključuje da je narod Bošnjani nastao tokom dugih istoriskih procesa, snažnim djelovanjem društvenih zakona života na istom prostoru i to od starosjedilaca, najstarijeg naroda na ovim i širim prostorima dijela Ilira sa jedne strane i doseljenih naroda. I kad kažem doseljenih naroda treba sa pravom reći b a r b a r a, koji se zovu Južni Slaveni. Molim Vas, Iliri su starosjedilačko stanovništvo, stoljećima su živjeli na ovim prostorima, dolaze osvajači barbari početkom VII stoljeća Južni Slaveni i oni jesu barbari zajedno sa Avarima itd.   Sa druge strane, polazeći od ovog zaključka, magistar Zoranić zastupa tezu da Bošnjani čine simbiozu Ilira, Slavena i Avara. Taj procenat prisustva jednog, drugog i trečeg naroda je takodje zanimljiv i o tome je meritorno govorio takodje, uvaženi akademik Filipović. I ova najnovija istraživanja forenzička pokazuju i procenat prisustva današnjih stanovnika i uticaja ili ilirskog ili slavenskog i on je dominantno ilirskog karaktera.

Iskazujući se kao narod Bošnjani, tvrdi Zoranić, tokom stoljeća oformili su svoj narodni bosanski jezik. Vremenom su postal narod toliko mudri i originalni da su formirali vlastitu Crkvu bosansku manihejskog dualističkog učenja i vjerovanja. Govoreći o tome, on navodi da su vjernici Crkve grčke: pravoslavci, vjernici Crkve rimske: katolici a vjernici Crkve bosanske: krstijani a ne kako on kaže i tvrdi i zastupa tu tezu, ne ni bogumili.

Razvijajući  sebe, svoj bosanski jezik, svoju vjeru bosansku, Bošnjani su, zaključuje Zoranić usvoili i dalje razvili pismo bosančicu. Sve im je, po autoru, bosansko pa i originalni nadgrobni spomenici  bosanski stećci, koje niko drugi, kako on piše, nije podizao osim Bošnjana. Magistar Zonanić je osim onih u knjizi, jedan primjerak fotografije nekropole stećaka dao i prezentirao na zadnjoj korici svoje knjige. Dalje, magistar Zoranić takođe utvrđuje da su Bošnjani iznjedrili dinastiju Kotromanića i da su svi poznati vladari srednjovjekovne države Bosne Bošnjani Kotromanići. Zatim navodi da je to ime Bošnjani trajalo i prisutno oko 800 godina, uglavnom iako  i te godine 1463. nije definitivno prestalo do pada od. do osvajanja Bosne od strane Osmanskog carstva. Osmanlije su to ime prilagođavali njihovom jeziku, mijenjali, promjenili su samo, autor tvrdi i naglašava, samo jedno slovo, glas ‘’en’’ u ‘’ce’’ te se nakon toga taj narod nazivao umjesto Bošnjani Bošnjaci. I taj podatak Zoranić je prikazao crtežom na korici svoje knjige, naime taj crtež pokazuje korijen i jedinstveno etničko stablo Bošnjana od 800 godina. A onda je 1463. Mehmed Fatih osvoio najveći dio Bosne a u septembru iste godine Ugarski kralj Korvin je osvoio sjeverne dijelove Bosne od kojih je formirao  dvije banovine. To je takođe poznato. Dalje magistar Zoranić govori da je Bosna i Hercegovina okupirana od dvije velike sile različitih vjera  islamske države Osmanlija, katoličke države Ugarske  i naglašava da tu jako složenu situaciju nestanka Crkve bosanske i prelaska največeg dijela Bošnjana u islam, znatno manje u katolike i još manje u pravoslavce, magistar Zoranić analizira na oko 100 strana svoje knjige i to je simbolički prikazao na crtežu gdje prvi ogranak označava Bošnjake katolike zatim srednji njazastupljeniji Bošnjake muslimane i treči Bošnjake pravoslavce. Imajući to u vidu on zaključuje da su se Bošnjaci, jedan narod, našli u tri vjere, on upravo koristi ovaj izraz ’’ vjere’’,  ali im se narodno ime nije promjenilo tokom cijelog perioda osmanske vladavine. Magistar Zoranić, izmedju ostalog, naglašava kako je zla sudbina čekala i dočekala Bošnjake sve tri vjere u XIX i XX stoljeću, objašnjava razloge zašto je, kojih dimenzija je ta zla sudbina bila, šta je ona sa sobom nosila. Ukazuje izmedju ostalog i na formiranje prvih društava pod uticajem Srbije i njene politike u Bosni  o promjeni imena i uvođenju imena srpskog najprije kod pravoslavnih Bošnaka, a kasnije i kod Bošnjaka muslimana, zapravo riječ je o prije svega toj veliko srpskoj ideologiji i politici.

Knjiga magistra Zoranića zaista djeluje impresivno. On se držao naučnih principa, metodologije iz oblasti istraživanja društvenih nauka, polazio je od poznatih naučnih činjenica da bi otkrivao nepoznate kao što se slično rješavaju jednačine u matematici, pridržavao se principa istraživačkog postupka koji važi za cjelokupnu znanost iako mu je ovo polje, kao što smo rekli,  istraživanja jako široko. Kod ovoga autora je, to takodje želim naglasiti, prisutno saznanje o nedovršenosti ovih istraživanja a kao što je svima vama poznato, posebno ovdje uvaženim akademicima i ostalim univerzitetskim profesorima, naučni rezultati nikad nisu konačni i on je otvorio taj veliki bitni složeni problem, nudi određena riješenja, rezultate istraživanja, pokreće ih i naglašava da ovaj problem još nije istražen.

I na kraju da kažem da autor stvarno smatra da su dosadašnja znanja o Bošnjanima-Bošnjacima nedovoljna i što je još gore opterećena propagandom i indoktrinacijom koju su širili osvajački krugovi susjednih država prema ili na Bosnu i Hercegovinu.

Knjiga koju danas promovišemo je zaista od velike koristi za sadašnje i buduće generacije. Saznanja o identitetu Bošnjana-Bošnjaka bitna su i za cjelokupno poznavanje Bosne i Hercegovine u cijelini i imajući u vidu sve ovo što sam rekao ponovo želim da čestitam uvaženom autoru i da mu se zahvalim što nam je ponudio ovako značajno dijelo.

16.10.2010.

PROMOCIJA KNJIGE ( 2. dio)

Hakija Zoranić     O etnogenezi Bošnjana – Bošnjaka

Sarajevo  20. 04. 2010.

PROMOTORI: akademik prof. Dr. Muhamed Filipović, prof. Dr. Smail Čekić i prof. Dr. Salih Fočo

----------------------------------------------------------------------------------------------------

Uvodno izlaganje akademika profesora  Dr.  Muhameda Filipovića:

Dopustite dame i gospodo da počnemo sa promocijom ovoga djela našeg Hakije Zoranića.

Prije svega bih želio da vas naj srdačnije pozdravim, dame u prvom redu pa zatim gospodu i sve naše prijatelje i Hakijine i moje, i prijatelje knjige i prijatelje Bosne i Hercegovine i našeg naroda jer ova knjiga radi na tome da osvijetli jednu od najtežih i najsloženijih istoriografskih pitanja a to je pitanje: Od koga mi to potićemo? Koja to krv u nama kola?

Želim, posebno, da pozdravim i da se zahvalim Hakiji Zoraniću što me je pozvao i dao mi priliku da govorim. Jako cijenim tu njegovu nakanu. Jako cijenim činjenicu da je on  u poodmaklim godinama našao snage i volje i  upornosti i dosljednosti da se prihvati ovakvog  jednog prikaza.

Iz predgovora njegovoj knjizi vidjet ćete šta je njega ponukalo. A iz onoga šta je rekao i iz onoga što nije rekao  a to se da naslutiti, ne samo iz  tog predgovora nego i iz teksta same  riječi, vidljivo je,  da je Hakija ponukan  onim istim aneksom, koji je i nas ponukao, a to je, da konačno ustanovimo istinu o sebi! Da se prekine istorija manipulacija sa nama kao narodom, da se prekine težnja istorije odricanja autentičnosti našeg bića i našeg postojanja na ovim prostorima. Da prestane više nagadjanje o toma da li pripadamo ovoj ili onoj naciji, da li smo uvezeni ili smo sami sebe, na neki način, odvoili iz in-a. I budući da su sve to, teorije i tumačenja o nama, ona koja su fluktuirala u nauci, i ne samo u nauci nažalost i u političkoj praksi i životu koji je još daleko teži.

Ja sam vidio da Hakija teži ka tome da se pitanje o Bošnjanimu a time i pitanje o Bosni na neki način postavi u granice onoga što istoriska znanost može o nama reći i da se: skine veo mitoloških predstava, nacionalističkih fabrikacija, negacija i afirmacija prema nacionalističkim mitovima i da se nama osigura pravo da u svojoj zemlji budemo subjekt svoga života i subjekt sopstvene istorije. Mi na to imamo pravo jednostavno zato što živimo, mi na to imamo pravo, izmedju ostalog, i zbog toga što smo mi baranili Bosnu stotinama godina od onih koji su imali zadatak i program da Bosnu unište. Da Bosnu unište kao specifičnu istorisku pojavu, kao zemlju multiralterizma, kao zemlju vjerske, etničke, duhovne i svake druge tolerancije. Ta nastojanja potiču, kao što se zna,  iz XII stolječa i traju sve do današnjeg dana.

I zbog toga je ovaj Hakijin napor hvale vrijedan. I prva stvar koja se njemu može  reći to je  da je on posljedica iskrenog i autentičnog bosanskog patriotizma.

Druga stvar koju želim ovim povodom naglasiti je sljedeća. Već sam rekao da je problem etnogeneze jedan od naj složenih istoriografskih problema a u Bosni on je još složeniji zbog toga što je Bosna bila poprište kretanja, intezivnog kretanja, različitih naroda i grupa naroda koji su se kraće ili duže vremena zadržavali na njenom prostoru sve od pada Ilira pod rimsku upravu  do negdje kraja VIII stoljeća i nastanka bosanske države. Za taj perod ne postoji ili postoji vrlo malo autentičnih pisanih podataka. Postoje pisana izvješća i podaci drugih o tom prostoru i o ljudima koji su na njemu živjeli. Ali kao što se zna, svagda se podatak koji donosi drugi, mora uzeti sa izvjesnom rezervom jer je drugi u največem dijelu istorije čovječanstva uvijek neprijatelj. Pa se o njemu piše na način koji treba da diskvalificira njegovo eventualno nastojanje i ambiciju da postoji da živi da djeluje itd. Ono što je važno, što još treba uzeti u obzir, da je vrlo malo i arheoloških podataka.

 

Arheološki spomenici za koje se može reći da se odnose na naš svijet ovdje, su relativno kasni, tek krajem  XI vijeka, u XI vjeku oni nastaju. Raniji se arheološki spomenici odnose, da tako kažem, na ostatke ilirskih, rimskih, i post-rimskih stanja i različitih narodnih grupa. Stoga je, za našu historiografiju, koja je, slijedeći intencije koje su joj postavili još njeni osnivači u XIX vijeku a koje se sastoje u  tome da se istražuju pisani spomenici a pisanih spomenika je vrlo malo koji su autentični i koji su nastali kod nas i iz naših izvora, i da se u vezi stim uzimaju i tumačenja o nama i o našem prostoru koja su dolazili iz tih izvora, bilo da se radi o francima, bilo da se radi o izvorima zapadne provinijencije, dubrovačkim izvorima i vizantiskim izvorima itd. Vrlo je malo onih izvora koji mogu biti pouzdani. Zoranić je naročitu pažnju posvetio u svojoj knjizi analizi karata, zašto?  Onaj ko je pravio  kartu jednog prostora nije smio da laže zbog toga što bi njegovi ljudi nastradali ako bi se služili tim kartama. Dakle, vizantiski autori koji su pravili karte morali su prikazati tačno stanje zbog toga što je njihova vojska bila u pitanju. Pa je prema tome, dato povjerenje podacima koji se mogu naći na tim kartama  za utvrdjivanje nekih elementarnih činjenica o tome ko je živio na ovim prostorima u kritično vrijeme izmedju V i IX vijeka.

Ono što je još bitno, a što je tek u naj novije vrijeme i u svjetskoj historiografiji, naravno i taj zadatak nije mogao na sebe  uzeti Zoranić zbog mnogih razloga, jeste, da je lingvistićka analiza omogućila detaljniji uvid u stanje na ovom prostoru. U novije vrijeme se ovom metodom istraživanja istorije jako velika pažnja posvećuje zato što lingvistička analiza omogućuje vrlo egzaktno utvrdjivanje činjenica. A sa druge strane, što se zna da je jezik nešto što se najčešće nasljedjuje i da se nasljedjuju najčešće one riječi, kontinuiraju u istoriji,  koje se odnose na označavanje ljudi, ljudskih imena i imena mjesta. Takva istraživanja su jasno pokazala, a Zoranić na to ukazuje iz pisanih istoriskih izvora, da je velika uloga u etnogenezi svih ljudi koji žive na ovim prostorima ilirskog supstrata zatim gotskog supstrata i u izvjesnom smislu i nekih drugih a da je slavenski udio prilično mali. Negdje veći kao u Srbiji i nekim djelovima Hrvatske ali je u Bosni prilično mali. Ove rezultate potvrdjuje vrlo snažno najmodernija istraživanja na osnovu DNK materijala, dakle strukture gena koji ukazuje da, prema nalazu  jednog najuglednijeg instituta za ovu vrstu istraživanja u Švajcarskoj, da u toj genezi i genetskom kodu koji odredjuje nas u Bosni največi udio imaju Iliri oko 40%, 30% imaju Goti a ostatak 30% otpada na Slavene i druge.

Dakle, potvrđuje se ono do čega je Zoranić došao drugim putem vrlo blizu i potvrdio da je etnogeneza nas Bošnjanja potpuno specifična i da ta etnogeneza, sama od sebe, pokazuje zašto smo mi po izvjesnim osobinama različiti od naših komšija. Osim toga, Zoranić nije mogao da ne dodirne pitanje najznačajnijeg duhovnog izraza u procesu formiranja Bošnjana kao etnosa. A to je , prije svega uticaj arijerizma odnosno gotskog arijerizma, na implementaciju dualizma na ovim prostorima odnosno maniheizma ili popularno bogumilstva. Autentičnost i nesumnjiva karakteristika Crkve bosanske i bosanskih kristjana, koji su , kako se može zaključiti iz svih relevantnih izvora , dugo vremena bili glavna duhovna snaga bosanske države,  dok nije katolička rekonkvista i ovdje učinila svoje za posljedna dva bosanska kralja, je bila ona unutarnja snaga koja je Bosnu držala, zašto? Jer je počivala na principima vjerske tolerancije. Tako da su Bosnu podjednako branili i njeni stanovnici koji su bili ortodoksni, koji su bili katolici, koji su bili kristjani, jer su branili načelo slobodnog uvjerenja. Tako da je jedan istaknuti tadašnji vojvoda Radak, komandant Bobovca, kada je pitan: Zašto je predao Bobovac? Koji se smatrao neosvoivom tvrđavom. Rekao je, on ga je predao jer nije vidio smisao da brani vlast onog kralja koji je njemu zabranio da vjeruje u skladu sa tradiciom svojih djedova i slobodnim izborom vjerovanja. Ne mogu braniti vlast tiranina koji me tjera da promjenim vjeru.

Dakle, neću sad da vam stavljam u glavu ili na dušu implikacije današnjem vremenu, koje pokazuju kako Bosnu ne brane  oni koji su protiv složene multiratelarne strukture Bosne, koji su za vjerski i duhovni unilateralizam, što smo mi iskusili u ovom posljednjem ratu.

Hakijina knjiga je vrlo dobra, vrlo vrijedna, zanimljiva za čitanje i zaista me iznenadjuje jer ja nisam čovjeka uopšte znao dok ga nisam upoznao prije nekoliko godina, prilično slučajno.

Ali budući da sam se ja zanimao za Sandžak gdje sam i višekratno putovao pa onda znam da su Zoranići iz Bijelog Polja odnosno iz Bistrice. To je jedan lijep kraj, jedna  voda koja se uliva u Lim, ima jedna prekrasna stara ćuprija i han a imao sam i jednog prijatelja Kasima Zoranića kome je bilo plaho drago kad sam ja postao ugledna ličnost u Beogradu. On je govorio hajde da se veselimo tome da konačno imamo u Beogradu nekoga uglednika državnoga koji je nas lični prijatelj. Ja volim te ljude, ja volim Sandžak i sandžaklije, volim ih zbog toga što su strahovito mnogo pretrpili, što su nasilno odvojeni od svoje matice Bosne. Drugo, volim ih što su sačuvali, daleko više nego mi bosanci, naše običaje, našu tradiciju i narodnu izvornu i vjersku. Čuvali su i pjesme i nošnje i način ponašanja i odnose u familiji i odnose među ljudima. Ono što je jedan moj rođak, rahmetli đedo Dževad Kulenović rek’o: ‘’Jako sam razočaran Muhamede, jedino gledam ove japanske filmove’’. A što gledaš japanske filmove? Tamo je još ostalo poštivanje starijih! E, ko se zaželio poštivanja starijh neka ode u Sandžak tamo to još postoji, kod nas se izgubilo. Kod nas se sad poštivanje, odnosno ljubav prema starijim i roditeljima svela na telefonsku ljubav.

Jako vam se zahvaljujem  na strpljenju, preporučujem knjigu Hakijinu i smatram da će te u njoj imati dobro štivo a pouzdanu za mnoga pitanja koja svakog čovjeka normalno interesiraju: ko sam , odakle sam? Njegova knjiga apsolutno otklanja svaku dilemu o tome da smo mi bili proizvod dolaska Turske, da su nas Turci ovdje doveli  i implementirali, da smo mi Srbi ili Hrvati. To je savršeno jasno i apsolutno sigurno dokazano da se radi o jednom autentičnom bosanskom etnosu koji se naziva Bošnjani i čiju intenciju produžavamo mi koji smo ostali do kraja vjerni Bosni.  Vi znate da je nama u Bosni trebalo preko 100 godina da se vratimo svom pravom istoriskom etničkom i nacionalnom imenu Bošnjaci. Da je politika koja je vođena u ime nas sve do ’93-će spriječavala našu identifikaciju sa sopstvenim imenom a time i sa svojom zemljom. Jer mi naravno nemamo ništa protiv toga da bilo ko odabere sebi bilo koji identitet ljudski, istoriski, politički, nacionalni, vjerski itd, ali mi ostajemo vjerni svojoj zemlji kroz svoje ime a ova knjiga potvdjuje ta je to ime autentično da je kontinuirano kroz historiju da izražava onaj sukus istoriskog procesa koji se odvijao od IV vijeka iz vremena poslije cara Konstantina do nastanka bosanske države.

Hvala vam lijepo na strpljenju a Hakiji sve moje čestitke za ovo što je uradio.

02.10.2010.

PROMOCIJA KNJIGE ( 1. dio)

U Bosnjackom institutu 20. aprila 2010. godine, odrzana je promocija knjige Hakije Zoranića “O etnogenezi Bošnjana – Bošnjaka”. http://www.bosnjackiinstitut.ba/

 

U organizaciji izdavačke kuće “ Svijetlost ” koja je ujedno i izdavač knjige autora Hakije Zoranića “O etnogenezi Bošnjana - Bošnjaka“, održana je promocija na kojoj su govorili akademik Muhamed Filipović, prof. dr. Salih Fočo i prof. dr. Smail Čekić . Autor Zoranić je po rječima akademika Muhameda Filipovića, pokušao osvijetliti jedan period Bosne u srednjem vijeku i osvijetliti porijeklo jednog naroda koji je živio u tom periodu u zemlji Bosni. U svom istraživanju autor Hakija Zoranić je utvrdio na osnovu kretanja naroda da se kao preci Bošnjana u največem djelu pojavljuju Iliri, zatim Goti i Južni Slaveni, iako postoji vrlo mali broj autentičnih pisanih spomenika koji svjedoče o tome. O Crkvi-Bosanskoj, nadgrobnim spomenicima-stečcima, o Bosančici i drugim detaljima vezanim za srednjovjekovnu državu Bosnu, govorio je prof.dr. Smajil Čekić, te istakao da Hakija Zoranić kroz pisanje pokušava naći odgovore na mnoga neistražena područja života stanovništva Bosne. I za prof. dr. Saliha Foču, dugogodišnji istraživački rad na ovoj knjizi, predstavlja jedan iskorak u dosadašnjoj istraživačkoj praksi gdje autor nudi mnoštvo detalja o porijeklu, običajima Bošnjana-Bošnjaka.

O etnogenezi Bošnjana - Bošnjaka
<< 10/2010 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31